Branislava Pandurov: Država mora da reaguje pre nego što posledice postanu veće

Razgovor sa Branislavom Pandurov vodila Danijela Torlak

Sa sve većom upotrebom telefona, tableta, računara i drugih digitalnih uređaja, pitanje uticaja ekrana na decu više nije samo porodično pitanje. Branislava Pandurov, pokrajinska odbornica i predstavnica Radničke partije iz Novog Sada, upozorava da država mora sistemski da reaguje, od edukacije roditelja i rada pedijatara do vrtića, škola i zdravstvenog sistema. U razgovoru govori o tome koliko su deca izložena ekranima, zašto je dosada važna za njihov razvoj i zbog čega problem mora postati ozbiljna politička tema.

Šta vas je navelo da se politički angažujete u Radničkoj partiji?

Pre svega činjenica da će se Radnička partija baviti problemima običnog čoveka. Kada kažem običan čovek, mislim na radnika, penzionera, poljoprivrednika i socijalno ugrožene građane.

Svi mi u Radničkoj partiji saglasni smo da politika mora da rešava svakodnevne probleme ljudi. Samim tim, porodica i naročito deca moraju biti sastavni deo odgovorne državne politike.

Da li smo kao društvo postali previše ravnodušni prema vremenu koje deca provode pred ekranima?

Nažalost, moj odgovor je potvrdan. Ekrani, bilo da je reč o telefonu, tabletu ili televizoru, sve češće preuzimaju ulogu dadilje.

Ako šetamo ulicom, možemo videti čak i bebe u kolicima koje gledaju u ekran. U parkovima, umesto da trče, igraju se i druže sa drugom decom, mališani često sede i gledaju u telefone. Dešava se čak i da roditelj i dete sede zajedno u parku, ali svako gleda u svoj ekran.

Mislim da roditelji često nisu dovoljno informisani o tome koliko prekomerna upotreba ekrana može da utiče na pravilan rast i razvoj deteta. Posebno je važan najraniji period života, kada se mozak najintenzivnije razvija.

Nije problem u tome što deca koriste tehnologiju. Problem nastaje onda kada tehnologija počne da odgaja decu umesto roditelja.

Šta država danas radi pogrešno kada govorimo o zaštiti dece od prekomerne upotrebe ekrana?

Najveća greška je što još nemamo jasnu nacionalnu strategiju koja bi se bavila ovim problemom. Izostaje edukacija mladih roditelja, ali i jasne smernice za vrtiće i škole, koje bi zajedno sa stručnjacima roditeljima ukazivale na rizike i način ponašanja u određenim situacijama.

Stručna javnost iz godine u godinu sve više upozorava da je problem ozbiljan, ali država za sada ostaje nema pred njim.

Kada biste sutra mogli da uvedete prve mere, šta biste promenili?

Postoji mnogo stvari koje bi mogle pozitivno da utiču na rešavanje ovog problema.

Pre svega, trebalo bi organizovati škole roditeljstva koje bi se bavile i ovom temom. Mislim da bi one mogle da budu organizovane pri domovima zdravlja, kako bi roditelji dobili informacije i edukaciju još pre rođenja deteta. Važno je da već tada znaju da bebi nisu potrebni ekrani.

Nakon rođenja deteta, veliku ulogu imaju pedijatri. Kada dete dolazi u savetovalište, roditeljima treba stalno ukazivati na to da ne daju deci ekrane bez potrebe. Treba razgovarati sa decom, igrati se sa njima i zabavljati ih na druge načine.

Važni su i vrtići. Vaspitači mogu roditeljima da ukažu na preporučeno vreme pred ekranom u odnosu na uzrast deteta. Stručna javnost, uključujući i Svetsku zdravstvenu organizaciju, upozorava da deci u najranijem uzrastu ekrani nisu preporučljivi.

Mogu li škole da budu deo rešenja ili teret ostaje na roditeljima?

Za rešavanje svakog problema neophodan je timski rad. Škole imaju veoma važnu ulogu jer, osim obrazovanja, decu treba da informatički opismene.

Decu treba naučiti kako da pametno koriste društvene mreže, kako da se ponašaju na internetu i koje opasnosti tamo postoje. Taj deo obrazovanja može značajno da doprinese bezbednijem i odgovornijem korišćenju tehnologije.

Šta vas, kada govorimo o posledicama prekomerne upotrebe ekrana, najviše brine?

Ovaj problem je veoma kompleksan jer jedan problem povlači drugi.

Pre svega, zabrinjava me što deca sve kasnije progovaraju. Razvoj govora počinje od rođenja, kroz gukanje, prve glasove i slogove, ali dete to ne može razvijati samo. Ono mora imati interakciju sa roditeljima i oponaša ih.

Komunikacija mora biti dvosmerna, a ekran to ne može da obezbedi. Kada dete kasni u razvoju govora, često ima i siromašniji rečnik u odnosu na uzrast, a kasnije može imati poteškoće u formiranju pravilnih rečenica.

Tu se problemi nastavljaju. Mogu se javiti poteškoće sa finom motorikom šake, što kasnije može uticati i na sposobnost pravilnog držanja olovke i razvoj rukopisa.

Postoji i problem socijalizacije. Deca koja su previše izložena ekranima mogu da se povlače, da se manje druže sa vršnjacima, a u pojedinim situacijama mogu biti anksiozna ili agresivna kada im se ekran oduzme.

Jedan problem tako povlači drugi, treći i četvrti.

Tu je i problem fizičke aktivnosti?

Naravno. Dete je prirodno aktivno. Treba da trči, skače, igra se i kreće. Ako dugo sedi pred ekranom, posledice mogu biti i problemi sa telesnom masom.

Podaci koje sam videla za 2024. godinu pokazuju zabrinjavajuće stanje kada je reč o prekomernoj telesnoj masi i gojaznosti kod dece. Takvi problemi mogu dalje povećati rizik od različitih zdravstvenih posledica, uključujući kardiovaskularne bolesti, deformitete kičmenog stuba i dijabetes tipa 2.

Zbog toga govorimo o ozbiljnom začaranom krugu čijih razmera roditelji često nisu dovoljno svesni.

Neko bi rekao da je vaspitanje dece posao roditelja. Zašto onda smatrate da je ovo i političko pitanje?

Zato što je veliki deo našeg života određen politikom.

Politika određuje koliko ćemo imati vrtića, koliko logopeda, defektologa i dečjih psihologa, koliko ćemo ulagati u prevenciju i kako ćemo ulagati u nju. Sve su to političke odluke.

Zato smatram da država mora ozbiljno da se pozabavi ovim problemom i da on mora postati ozbiljna politička tema.

Šta biste poručili roditeljima koji imaju osećaj da gube bitku sa telefonima i društvenim mrežama?

Roditelji vrlo lako upadnu u zamku da dete stalno mora da bude zabavljeno i da mu nikada ne sme biti dosadno.

To je greška. Recimo, roditelj kuva ručak i da detetu telefon kako bi ono gledalo sadržaj dok on završi posao. Razumem zašto se to dešava, ali moramo biti svesni da je dosada važan deo razvoja deteta.

U dosadi dete razvija kreativnost i maštu. Tada kutija postaje kuća, prut mač, a plišane igračke najbolji drugari.

Zato, dragi roditelji, deci mora da bude dosadno. To je dobro za njih.

Naravno, kada deca koriste telefone ili druge ekrane, roditelji moraju da prate šta gledaju. Nije sve što se nalazi na internetu štetno. Postoje kvalitetni i edukativni sadržaji i roditelji treba da usmeravaju decu ka njima.

Ali najvažnije je da roditelji od prvog dana razgovaraju sa svojom decom. Stalna komunikacija i igra veoma su važne za njihov pravilan rast i razvoj.

Ali kada roditelji sve to da stignu?

To jeste pravo pitanje. Roditelj i porodica moraju biti centar vaspitanja, ali ako već imamo veliki problem, država mora da se uključi kako bi prevencija bila bolja i kako bismo sprečili posledice.

Prvo, svako dete mora da ima mesto u vrtiću. Tamo će vreme provoditi sa vaspitačima koji su obučeni za rad sa decom određenog uzrasta, umesto da to vreme provodi pred ekranom.

Imamo i predlog Radničke partije koji se odnosi na fizičko vaspitanje u nižim razredima osnovne škole. Smatramo da bi nastavu fizičkog vaspitanja od prvog do četvrtog razreda trebalo da realizuju nastavnici fizičkog vaspitanja, a ne učitelji, jer su oni za to stručnije osposobljeni.

Potrebno je povećati i broj logopeda, pedagoga i dečjih psihologa. Roditelji danas često mesecima čekaju pregled ili terapiju kod logopeda, defektologa ili psihologa. I to je sistemski problem koji država mora da reši.

Radnička partija će se zalagati za povećanje dostupnosti ovih stručnih službi i za sistemsko rešavanje problema.

To znači da moramo povezati sve nivoe sistema, od porodice, preko obrazovanja i zdravstva, do države i čitavog društva.

Već kasnimo i država mora što pre, ozbiljno i odgovorno da pristupi ovom problemu.

Informativa Radničke partije

.